Zamijenimo uloge

Kombinacija je, znajući da ga nitko ne sluša dok po enti na kvadrat put objašnjava distribuciju kod množenja, lupao kredom po ploči, zaokružujući zajedničke faktore kao da je to najvažnija stvar koju u tom trenutku može zamisliti. Kombinacija je naš profesor matematike, nazvan ovim nadimkom jer «kombijem» dolazi u školu. Nije to kombi na kojem su tiskane reklame prijevozničke tvrtke ili pekarskih proizvoda, nego obični žuti kombi s beskonačno mnogo sjedala, budući da naš nastavnik navodno ima veliku obitelj. Slušaju li ga oni kad im se obrati ili puštaju da govori dok se kreda ne istopi u njegovim rukama?

Mršava ne mari ni za Kombinaciju kao ni za distribuciju. Vadi balzam za usnice iz pernice i maže si njime zanoktice. Faraonka joj otima balzam iz ruku i gađa njime Drvenog kojemu je danas jedan od najlošijih dana u godini. Prvi je dan jeseni a vruće je kao u lipnju. Na njega to itekako utječe, kao da si medvjedu uskratio zimski san. Klimatsko čudo prirode događa se ovih dana. Nitko nije primjetio da je jesen osim Japanca, profesora iz zemljopisa koji je to prošli sat napisao na ploči da ne bi bilo nismo znali. Prof. Japanac nema kose oči i nije azijskog porijekla, nazvali smo ga Japanac jer stalno govori «ja, pa ja». Čista onomatopeja.

Drveni se diže iz klupe i Mršavoj istrgne list iz bilježnice na kojem je doduše bila samo mreža za križić kružić, no ona se u trenu rasplače. Faraonka cijukne: «Nije ti ona ništa krivaaa! Ja sam te pogodila jer mi žvačeš na uho! I to uporno već četvrt sata!»

«Obje ste takve kokoši, zvat ću vas Kokica i Pipica, stalno idete jedna za drugom», urla Drveni.

«Tiho tamo u zadnjim klupama», pokušava prof. Kombinacija.

«Znaš ti kaj, vrećo sala, da manje žvačeš, ne bi tako izgledao», zakrešti Faraonka.

Drveni se zacvenio i problijedio u isto vrijeme.  Diže se od stola zgrabi Faraonkin ruksak s likovima iz Sumrak sage i istrese sav njegov sadržaj na profesorov stol kao da mu je taj nijemi, uredni dio učionice zapravo cijelo vrijeme smetao i sad želi promijeniti njegovu svrhu. Kombinacija odustaje od distribucije i okreće se prema svom vlastitom stolu. Želi mu odati posljednju počast. Duboko uzdahne. Uperi onaj svoj kažiprst bez nokta prema razredu. Čitavu minutu je ukipljeno stajao, dok nije nekako progovorio, zaradivši jedan olakšavajući «napokon!» od cijelog razreda:

«Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše. I bliješti suncem obasjana, čudesna raskoš njenih grana» Razredom se razlegao šapat. Pa cerekanje. Onako podmuklo, kako to samo razredne zajednice znaju. Ni hijene to ne bi mogle bolje. «Puezija!» prožubori Drveni «Poezija, glupane!» nije mu ostala dužna Faraonka.

«Š,š,š djeco,» oglasi se Kombinacija ponovo «ovo nije moj napad ludila, ovo je pjesma mog najdražeg pjesnika Dobriše Cesarića. Volim poeziju. Kao mali, svađao sam se s jednom djevojčicom koja je sa mnom sjedila u klupi. Izvodili smo slične gluposti kao vas troje. Nepotrebno, ali temeljito smo se međusobno vrijeđali. Jednog dana, dok sam joj prolijevao sok od ribiza po bijeloj majici, uhvatio me je nastavnik, stari moj profesor Hrast. Natjerao me da se izjasnim, zašto, zaboga, to radim, i kako ću joj se iskupiti. Rekao sam mu, da ispadnem što veći fakin, da ću joj napisati  pjesmu» Razredom je odzvonio smijeh, i sam sam se smijao svojoj dosjetki, ali sam nenadano i bez razloga od tad  zavolio poeziju.  Pomalo iz želje za skandalom, a pomalo što sam to ja,  prijavio sam se u literarnu grupu, naravno tajno, srameći se te svoje slabosti.  Rekao sam samo najboljem prijatelju. Međutim, on je to proširio po cijelom razredu, pa su mi dečki počeli govoriti da sam djetinjast, ženskast, i tako to. Bio sam se primoran početi baviti matematikom, kako bih dokazao svoju neženskastost a nogomet mi nije nikada ni išao. Puno godina kasnije, kad sam diplomirao matematiku i oženio se, skoro sam zaboravio da sam posjedovao  tajni talent. No, onog hladnog siječnja, kad mi se rodio sin, nisam mogao izdržati a da ne napišem pjesmu njegovoj majci. Ponovno sam se počeo pisati poeziju, no samo u «kućne svrhe». Pisao sam roditeljima za rođendan, ženi za godišnjicu, sinu za polazak u prvi razred...» govorio je bez daha, gnječeći kredu u ruci.

Ideeeš! Razred je, prvi put u pet godina, šutio. Bili su šokirani. «Vi imate ženu?!» prozborio je Jabučni. «I imali ste frendove!?!?» još je dodala Dvostruka ne zatvarajući usta od čuda. Ona uvijek reagira s malim zakašnjenjem.

«A ne, ja sam sanjao da me trokuti čupaju za kosu a razlomci mi lome kosti, grrrrr! Ja sam biće s drugog planeta! Bježite djeco!» Ovo nije izgovorio svečano i pokroviteljski, bilo je čak duhovito, no slijedeću rečenicu jest: «Biti profesor ne znači ne biti čovjek. Napisati pjesmu djevojci, ne znači da si manje muško. A sad, Drveni i Faraonka, pređimo na vaš slučaj. Dakle, sve se može popraviti, a kako biste vi ovo popravili, morate smisliti zajednički igrokaz. Tiho, tiho. Ovo je obavezno. Dajem vam vremena do sljedećeg petka, svaki sedmi sat ćete ostajati zajedno i vježbati. Inače ću vas oboje izrešetati matematiku.»

«Molim, s tim debelim glupanom?!?!» vikne Faraonka.

«S tom praznoglavom kokoši?!» Drveni će ljutito.   Zazvonilo je. Profesor Kombinacija je prvi izašao. «Do petka!» doviknuo je čisteći kredu s tamne košulje.

I tako, svaki sat poslije škole, Faraonka i Drveni ostajali bi zajedno i vježbali. A ostali su u nevjerici čekali petak. Nisu se puno nadali. Pretpostavili su da ti sedmi satovi nekako prolaze i da je važno samo to – da prolaze. A njih dvoje...Ah, prvih se dana nisu slagali. Ona je njemu prosula čokoladno mlijeko u torbu, on njoj izrezao bilježnicu iz povijesti. No, kasnije, sve se manje graktaja čulo iz sobe, te su se njih dvoje počeli nekako neobjašnjivo slagati. Osim što su vježbali u školi tih 45 minuta na dan, nalazili bi se još i u slobodno vrijeme. Nitko to nije smio znati, no šuškalo se po hodniku. Kao, ovi nešto muljaju...

Napokon, stigao je petak. Drveni je bio u kostimu balerine, a Faraonka je, valjda, trebala biti patka, odnosno patak. Razred je prasnuo u smijeh. Umjesto razlomaka, na ploči je netko napisao «Zamijenimo uloge». Profesorica iz hrvatskog kaže da je tema priče uvijek u naslovu. Tako je bilo i sad. Drveni i Faraonka su , poklonivši se rekli: «U našem razredu je sve uvrnuto. Nema smisla sad i to popravljati.  U roku od tjedan dana, balerina može postati buckasti patak i obrnuto. Tako je i u životu... Štreberi pokupe ponekad najzgodnijeg komada, matematičari mogu voljeti poeziju, profesori su ljudi, šutljivice znaju odbrusiti kad treba – samo kad sebi damo priliku da ih bolje upoznamo. I da, ne zaboravimo uživati u svim ulogama koje su dodijeljene učenicima našeg razreda. Svaka je vrijedna.» Igrokaz je imao malo riječi, a što reći, pretežno se radilo o mimici i onomatopeji, gotovo kao nekakav teatar apsurda. Profesor Kombinacija kaže da je ovom kombinacijom postigao dobitnu kombinaciju.

Uma Gradac, 5.b,

OŠ Jabukovac - Zagreb,

Mentor: prof. Slaven Šekuljica